Da bi tradicija postala delicija...

Ovoj se priči ne zna početak, a ni kraj

Stanovnici Pompeja i Herkulana, stari Grci i Rimljani, Kristofor Kolumbo i veliki gurman Karlo V, svi građani i seljaci nastanjeni kroz dugu povijest uz obale Sredozemlja i Atlantskog oceana, poznavali su slanu pelagijsku ili sitnu plavu ribu.

Bez sumnje, lov na srdele i inćune bio je oduvijek najgušće raspoređen oko Sardinije, Sicilije, južne Francuske, Mramornog i Crnog mora, no najbolja se sitna plava riba ipak oduvijek lovila u Jadranu, prvenstveno u istarskom (Rovinj, Pula) i srednje dalmatinskom (Vis, Hvar, Brač) akvatoriju. S obzirom na to da količina ulovljene ribe nije bila stalna jer je ovisila o vremenskim uvjetima tokom godine, perioda godine ili dana te o brojnim poznatim i nepoznatim uzrocima, bilo je potrebno pronaći način da se ulovljene količine u vrijeme kada je ribe bilo, spreme za  „gladna“ razdoblja. Soljenje se pokazalo kao najbolji način da se ulov sačuva. Na našim se prostorima u prošlosti običavala soliti srdela, „hraniteljica otočkog puka, mana nebeska, temelj života“. Ona nije bila samo hrana onima koji su je lovili i moreplovcima na jedrenjacima, već se njome posvuda trgovalo.

1420. godine dalmatinski su otoci došli pod vlast Venecije pa je ta republika postala veliko tržište slane ribe koja se već tada s ogromnim iskustvom proizvodila na Visu. Prema podatku iz 1873. godine, u to se vrijeme u Grčku i Italiju izvozilo oko 20.000 barila, odnosno milion kilograma posoljene ribe proizvedene na tom otoku. Danas se na brojnim tržištima puno više cijeni soljeni inćun. Mnogi će reći, uspoređujući srdelu i inćuna, da je srdela panceta, a inćun pršut, međutim i jedna i druga vrsta ulaze u paletu preporučenih namirnica u nastojanju da se slijede pravila zdrave prehrane, o čemu se danas posebno glasno i rado govori. Ta neprijeporno cijenjena delikatesa pravi je primjerak „fosila gastronomije“ u kojem su objedinjene jednostavnost i profinjenost okusa. Kao što su od davnina bile, tako i danas, slane su ribe ponuđene i na siromaškom i na bogataškom stolu. Ostale su ona fina nit koja naše moderno vrijeme neraskidivo veže sa antičkom prošlošću, a da se pritom gotovo ništa nije promijenilo u osnovnom principu soljenja sitne plave ribe. Priroda je ostala ista. Sve prirodne zakonitosti koje su uvijek utjecale na količinu ulova, ostale se nepromijenjene do današnjeg dana. Čovjek je uspio otkriti još načina da zbrine ulovljene količine. Napreduje tehnologija, postavljaju se novi, visoki standardi koji propisuju pristup obradi, preradi, čuvanju i distribuciji prehrambenih namirnica. U modernoj, novoizgrađenoj tvornici, sitnu plavu ribu zamrzavamo, u bloku ili pojedinačno, solimo , mariniramo i skladištimo poštujući te nove, visoke standarde.

Sve smo tekovine vremena primijenili u pripravljanju svih proizvoda iz naše linije, pazeći pomno da pri tome ne narušimo sklad kojeg i danas tvore prirodni darovi i ljudski um i rad. Naši vrijedni ljudi koji rade s ljubavlju, znanjem i strasti, grade put do svakog znalca i ljubitelja delikatese rođene na sunčanom Mediteranu i  garancija su bezgraničnog užitka svakom tko je dobio priliku pročitati ove retke.

„Ribe su i suviše vrijedne da bismo ih uhvatili samo jednom“ … i priča se nastavlja…